Mila

Mila je ponekad doista mila. Ponekad je i Mila Gera, a nekad i Mila Lili – ona koja stalno cvili. No najčešće, Mila nije ništa od toga.

Većinu vremena – Mila misli.

Toliko misli da se ponekad čini kao da u njoj nema mjesta ni za što drugo. Misli o svemu, o smislu misli, o tome čemu one služe, zašto ih ima toliko, i što reći kad ostane bez riječi.
A to je često.

Jednom su Milu naučili da je šutnja zlato, a sada šutnja stvara nelagodu među ljudima i nemir u želucu, a u Mili nove misli. Strašne misli…

Gdje uopće rastu riječi, kako se probijaju kroz džunglu u glavi, koliko ih i čime treba zalijevati da rastu ravno i jasno, visoko i glasno?  Kako uzgojiti riječi da budu u redu, postoji li redomat za riječi i što više boli – riječi ili podsmijeh koji mogu prouzročiti?

Na vjetrometini pogleda, u šumi uprtih očiju, Mila pokušava naći sigurno mjesto, mjesto za zastati i razmisliti. Za zbrojiti misli. Možda neke i oduzeti. Jer ako puno misli, ne znači da joj je sve jasno. A ako šuti, ne znači da joj ništa nije jasno.

Jedno je ipak jasno, strah nije tu da ga zauvijek potjeramo, nego da naučimo kako ići s njim. Ruku pod ruku. Riječ po riječ.