Sloboština Barbie

Roman “Sloboština Barbie” prati ratnu svakodnevicu osnovnoškolaca u njihovom tranzitu iz sigurnosti i stabilnosti djetinjstva u svijet odgovornosti i nesigurnosti odraslih. Iako rata ima samo u odjecima, ta svakodnevica osjeća se u otkrivanju podruma, otkazivanju nastave, obvezi igranja s djecom izbjeglicama i njihovim bebama ćelavicama, dok se pravi smisao života nazire u posjedovanju originalne Mattelove Barbie.

Na sceni nema djece, ali djece ima u odraslima na sceni. Tročlana vokalno-instrumentalna skupina vodi nas vlastitim odrastanjem u koji rat sebično prodire. Na svom koncertu sviraju set direktno inspiriran iskustvima iz sloboštinskog nebodera – od čekanja zadnje epizode Twin Peaksa, Eurosonga, Dinastije, zračnih uzbuna i pada „zida zvuka“.

U obiteljima koje bi i dalje vozile Renault 4 da nije postao antikvitet, stvarni odrasli bave se samo vijestima, zbog čega su lutke postale primjenjiviji modeli odraslih. Nisu se bavili ratom, prihvaćali su tranziciju preko noći i besprijekorno usvajali kapitalističke vrijednosti neopterećeni financijskim ograničenjima. Lažni Ken Dr. Kajfeš, najdraža glumica Barbi Crystal iz Dinastije, Ken od Ane M. s facom Roberta Redforda, Bornina Skiper na vespi nekog talijanskog policajca patuljastog gabora i cijeli grad Mattelovih originala profiterske kćerkice Dee, prezentiraju odraslu budućnost svjetliju nego što se prikazuje na Dnevniku.

Roman završava tamo negdje gdje je stao rat, a predstava počinje tridesetak godina kasnije nastavljajući živote likova koje je Maša stvorila. Osim što predstava glazbom reflektira vrijeme i priču iz romana, ulazi s njim u dijalog, nastavlja ga, razvlači, proširuje, stanjuje i čeka vidjeti što nam govori danas kad ga, uz čitanje, i gledamo i slušamo. 

Zahvale:

Rebecca Agić, Nikola Barbir, Dunja Bovan, Karmen Brajša, Igor Bura, Marija Đokić, Ariana Fucijaš, Domagoj Janković, Paula Jurić, Maša Kolanović, Karla Kostadinovski, Maja Kovač, Mario Kovač, Žarka Krnić, Jerko Marčić, Alen Marin, Jasmina Nikolić, Kornelija Pervan, Ivan Planinić, Petra Pleše, Priska Pia Pristaš, Maja Rogoz, Luka Stojanac, Ana Šafar, Branka Tavčar, Rea Varga

Iz medija

Publika Kunst Teatra, u kojoj u pravilu nema nikog starijeg od 25 godina, jako je pametno prepoznavala sindrome toga vremena koje se valjalo i u kojem još nije bila ni rođena. Ona je tako pokazala da u ovoj kulturi koja brzo briše mnoge tragove, srećom, posjeduje pronicljivi senzibilitet prema različitim traumatskim čvorovima dugog trajanja koji nas dave još i danas. Na kraju, svakako treba uputiti čestitke redateljici Nataliji Manojlović i njenim glumcima i suradnicima na predstavi koja nas je kritički, ali nježno i ljekovito provela kroz vrijeme u kojem smo se na mnogo načina sapleli i nismo se baš najbolje snašli, uz tračak nade da iluzije i lomovi prolaze, ali mi ljudi, kakvi god da jesmo, ipak ostajemo. Bojan Munjin, Novosti

No kako predstava odmiče i s njom se barbika pretvara u queer ikonu presvlačenja u rukama troje izvođača, ironičnog komentiranja socijalnih razlika, baš kao i novih oblika prezirnog promatranja – hejtanja – onih koji nisu dio crkve Svete Plastične Plavuše, postaje jasnije da se modna lutka može književno i kazališno koristiti i za ismijavanje različitih oblika fetišizacije, čime postaje subverzivna. Nataša Govedić, Novi list

This is one of the best shows of the season in Zagreb. (…) All in all, Kunst’s version of SloboštinaBarbie does not disappoint but more importantly, it excels in being courageously and shamelessly fun and exciting, without slipping into banalities. On the contrary, it manages to employ humour to tell a story in a way that feels as compelling as it is wholesome. Lucija Klarić, SEEstage

Oko simbola Barbike, lutke koja se u vrijeme njezinog (a i mog) djetinjstva kupovala “vani”, autorica je isplela fantastičnu priču satkanu od četrnaest autobiografskih poglavlja koji tematiziraju žensko odrastanje, stvarnost ratnih događaja, Hrvatske devedesetih, kvartovske priče i od svega toga čini duhovit i čitak, ali i vrlo ambiciozan miks kojem su pridodane i više nego kompatibilne ilustracije koje potpisuje sama autorica. Ona vješto izbjegava sentimentalnost i iako se radi o događajima u djetinjstvu, i u odrastanju, ona njima prikazuje sraz dva svijeta: svijeta Barbike i svijeta odraslih. Maša Kolanović je (kreirala) pripovjedačic(u)a koja je dovoljno djetinjasta, autentična da bismo ju iskreno doživjeli, a istovremeno je i zrela kako bismo ju shvatili ozbiljno. Tena Razumović Žmara, Grazia.hr