FLEX

„Flex“ je autorski projekt nastao iz kolektivnog, improvizacijskog rada grupe glumaca i dramaturga Ivana Penovića (koja je u istom formatu rada proizvela i predstavu „Katalonac“), a koji se bavi uredskim prostorom jedne privatne firme i njezinim zaposlenicima. Motivacija za radom, svrha i načini proizvodnje danas često su na rubu apsurda i upravo te situacije osnova su ove satiričke predstave.

Flex je privatna agencija za zaštitu podataka i povremeno nekretnina, u vlasništvu istoimenog vlasnika. Nije to agencija koja definira tržište, nije to agencija koja probija granice i uglavnom nije firma koja se zalaže za prava radnika. To je firma. Privatna firma za uzdržavanje ukućana i suučesnika u glavnoj aktivnosti ove firme, a to je rad. Rad čini čovjeka, ako čovjek čini rad. Rad, ili RAD je skraćenica za: Rezignirajuća agencijska dinamika. Za samom zaštitom podataka dolazi i do redefiniranja pojma i poimanja identiteta. Tisuću devetsto četrdeset i treće godine uspostavljeno je sljedeće: „Identitet je definiran bojama teme na zaslonu mobitela“. Identitet je danas kao virtualna valuta: Možda ga imaš, ali to ne znaš ili znaš da ga imaš pa možeš s njim kupiti maramice na trafici u centru grada.

Predstava je nastala u koprodukciji umjetničke organizacije Punctum i KunstTeatra uz podršku Ministarstva kulture i medija te Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba.

Ansambl i autorski tim predstave nagrađeni su Nagradom hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti, za sve njezine segmente, za inovativni pristup, novi smjer kazališta i specifično shvaćanje svijeta i trenutka u kojem živimo.

Bernard Tomić dobitnik je nagrade „Ivo Fici“ za najbolje glumačko ostvarenje glumca do 28 godina na Festivalu glumca za ulogu u predstavi „Flex“.

Predstava je gostovala i na Danima satire Fadila Hadžića 2020. godine.

Iz medija

Predstava ‘Flex’ tako je neka vrsta ironičnog antimjuzikla u kojem se otrovno izruguje današnje crnčenje u korporacijama, u kojima se iza političke korektnosti kriju uredsko nasilje i bezdušan odnos prema bilo kojem tipu korisnika. U režiji Ivana Penovića, s petero glumaca na minijaturnoj pozornici, Domagojem Jankovićem, Karlom Mrkšom, Bernardom Tomićem, Pavlom Vrkljanom i Matijom Čigirom, ‘Flex’ bez naglašene komike pred našim očima rastvara besmislenost mnogih današnjih poslova, profesionalno prenemaganje i usiljenost kancelarija, savitljivost ljudskih karaktera i identiteta, kao i ‘savršenost’ digitalnog sustava koji samo porobljava, a ne čini život boljim i jednostavnijim. Bojan Munjin, Novosti

Redatelj Penović svoje je zamisli ostvario kroz petoricu mladih glumaca koji lucidno apsurdnost svih situacija koje im zadaje tekst koriste kako bi pokazali raskošnu lepezu glumačkih vještina. Svaki od njih, a oni su: Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Matija Čigir, pri tome ima priliku da se iskaže, ali svaki od njih to čini prvenstveno misleći na cjelinu predstave čine postižu zavidnu razinu kolektivne igre što je publika i prepoznala i nagradila. Bojana Radović, Večernji list

Petorica Flexovaca na sceni (Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Bernard Tomić, Pavle Vrkljan i Matija Čigir) pri tome su uigrani, funkcioniraju kao ansambl, istovremeno se vidno zabavljaju igrajući predstavu koja im dopušta razigravanje i poigravanje svim konvencijama univerzalnog iskustva birokratskog načina mišljenja i življenja. Leon Žganec-Brajša, Kazalište.hr

Ogrnuta i isprekidana synth glazbom koja kao da je ispala iz neke videoigre ili ”La La Landa” (Karlo Mrkša i Filip Triplat), predstava osim zbilja dobrog smisla za humor, nudi ozbiljniji okvir za promišljanje problema milenijalaca, nego li ijedan dosadašnji pokušaj približavanja kazališta mlađoj publici. Tome pridonosi i prostor, gotovo stopljen s kafićem Sobica u neki bi rekli najzagrebačkijem kvartu, preko kojeg se ulazi u mikrozajednicu, razbija monolitnost velikih ustanova u kulturi i dobiva neki off-off šarm. Anđela Vidović, Arteist.hr

Izvanredno duhovito (ne bih se iznenadila kada bih otkrila da se radilo o stvarnim situacijama) testiranje za radno mjesto, materijalizacija slogana da „pare idu na pare“ (pa se od gledatelja na klupicama prikuplja novac kao lemozinu tj. crkvenu milodar, dok su oni na stolicama dobili darak), komične doskočice („tri stupa hrvatstva: dorski, jonski i korisnički“) i slično. Olga Vujović, Kritikaz